Na koji način sve veći apetit Kineza mijenja kinesku, ali i svetsku poljoprivredu?
Dok posmatramo Đenga Vanjana i Ping Cuejsjeng kako s petnaestine hektara žanju sjeme uljane rotkve u provinciji Gansu, koja se proteže od sjevernog do središnjeg dijela zemlje, pomalo se osjećamo kao da nas je vremeplov vratio u prošlost.
U suhoj dolini okruženoj turobnim planinama, na parceli popločanoj ciglama, Đeng vozi zarđali traktor preko brežuljka suhih biljaka visokog do struka. Dok se one drobe, Đengova žena Ping zabada vile domaće izrade u slamu i namješta je za još jedan prelazak traktora. Naposlijetku Đeng i Pingova, žilave prilike žutosmeđe puti, rade jedno uz drugo. Vruće je, ali umotani su u odjeću da bi se zaštitili od prašine i sunca. Imaju lijepa lica, zategnuta i izbrazdana od godina rada na otvorenom, i okreću ih prema nebu dok bacaju uvis sitnu pljevu i gledaju kako pada crvenkasto sjeme. Takav ritam se nastavlja satima. Dok pjeva Pingova podstiče vjetar, mrmljajući: „Duvaj, duvaj!” Mašine mogu da obave taj posao za nekoliko minuta, ali su previše skupe za Đenga i Pingovu. Umjesto toga, još uvijek mlate rotkvu ručno, kao što su to ratari vjekovima činili.
Đeng i Pingova predstavljaju jednu od priča o Kini i njenim seoskim imanjima. Više od 90 odsto seoskih imanja u Kini manja su od jednoga hektara, a prosječna veličina imanja je među najmanjima na svijetu. Ali to nije jedina priča. U protekle četiri decenije Kina je dostigla poljoprivredni razvoj za koji je zapadnom svijetu trebalo 150 godina – i uz to pronašla sopstveni put. Sve vrste poljoprivrede sada se primjenjuju istovremeno: mala porodična imanja, izvanredna industrija prerade mesa i mlijeka, imanja sa održivom visokom tehnologijom, čak i gradske organske farme.
Kina se hvata u koštac sa zastrašujućom zagonetkom kako nahraniti gotovo petinu svjetske populacije s manje od desetine njenog obradivog zemljišta dok se prilagođava promjenama ukusa. Prije trideset godina oko četvrtine kineskog stanovništva živjelo je u gradovima, ali već do 2016. godine 57 odsto je činila urbana populacija koja živi u bogatijoj i tehnološki naprednijoj Kini, s prehranom koja sve više nalikuje na zapadnjačku. Kinezi jedu skoro tri puta više mesa nego 1990. godine. Urbano stanovništvo je 2010. godine trošilo četiri puta više mlijeka i mlječnih proizvoda nego 1995. godine, a ruralno skoro šest puta više. Osim toga, Kina sada kupuje daleko više prerađene hrane, što je 2016. godine u poređenju sa 2008. predstavljalo povećanje za oko dvije trećine.
Budući da su kineski poljoprivredni resursi tako skromni, obezbjeđivanje novog načina prehrane znači okretanje inostranstvu, što navodi Vladu da podstiče – i pomaže – kineske kompanije u sticanju obradive zemlje i fabrika za proizvodnju hrane u zemljama kao što su Sjedinjene Države, Ukrajina, Tanzanija i Čile. Kina se već dugo ponosi samodovoljnošću u proizvodnji riže i glavnih žitarica kao ideološkim odgovorom na političku izolaciju, što ima posljedice i na domaća polja. Razmatrajući s ruralnim zvaničnicima politiku prehrane, predsjednik Si Đinping im je 2013. godine rekao: „Naša posuda riže mora biti napunjena većinom kineskom hranom.” To pokreće škakljivo pitanje. Ako se Kinezi budu sami prehranjivali i jeli više kao Amerikanci, šta to znači za njihov način obrade zemlje?
ZADNJE VIJESTI IZ Zanimljivosti
