Iranska mornarica počiva na dnu Perzijskog zaljeva. Borbeno je nesposobna. Desetkovana. Uništena. Poražena… Više ne postoji, tako je američki ministar odbrane opisao stanje u Iranu nekoliko dana nakon što su počeli američko-izraelski vojni udari na tu zemlju. Međutim, uprkos razornoj kampanji bombardovanja, Teheran i dalje otežava siguran prolazak tankera, brodova, pa čak i američke mornarice kroz Hormuški moreuz.
Sposobnost Irana da blokira ovaj ključni pomorski prolaz dio je šireg trenda koji je posljednjih godina sve izraženiji. Akteri koji raspolažu s relativno malo tradicionalnih instrumenata pomorske moći uspijevaju zadati ozbiljne probleme konvencionalno nadmoćnim mornaricama.
Ograničeno kretanje
Ukrajina je, naprimjer, značajno ograničila kretanje ruske Crnomorske flote u zapadnom i centralnom dijelu Crnog mora, dok Huti, kao nedržavni akter, povremeno ometaju trgovinu kroz tjesnac Bab el-Mandeb. To su u članku objavljenom na nationalinterest.org analizirali Kristofor A. Preble (Christopher A. Preble) i Mari-Luiz Vesterman (Marie-Louise Westermann).
Ovi primjeri pokazuju da relativno slabiji akteri mogu ostvariti značajnu prednost nad mnogo moćnijim protivnicima koristeći jeftine i tehnološki relativno jednostavne sisteme za sprečavanje pristupa i ograničavanje djelovanja na određenom području, poznate kao A2/AD (anti-access/area denial), naročito u operacijama u blizini vlastite obale.
Takav razvoj događaja dovodi u pitanje decenije doktrine i planiranja američke mornarice.
Teheran pomrsio američku računicu
Od završetka Hladnog rata, Vašington (Washington) polazi od osnovne pretpostavke da će, ukoliko Pentagon svoje vojne sposobnosti prilagodi odvraćanju ravnopravnih suparnika, istovremeno moći bez većih poteškoća voditi i sukobe nižeg intenziteta protiv vojno slabijih država.Iran pokazuje da takva računica nije nužno tačna. Kombinacijom A2/AD sposobnosti i geografskog položaja uspio je rat, za koji se očekivalo da će trajati dvije ili tri sedmice, pretvoriti u sukob koji traje već pet mjeseci.
Neočekivano dugo trajanje rata ukazuje na to da je Pentagon, fokusirajući se na ravnopravne ili gotovo ravnopravne protivnike, zanemario izazove koje donose sukobi sa, naizgled, znatno slabijim državama.
Očekivanje da će vojne operacije biti brzo završene dijelom proizlazi iz načina na koji su američki politički i vojni lideri tradicionalno posmatrali pomorsku moć. Korijeni takvog razmišljanja sežu u kraj 19. stoljeća i radove američkog pomorskog stratega Alfreda Tejera Mahana (Alfred Thayer Mahan).
Koncept pomorske moći
Mahan je koncept pomorske moći popularizirao svojim najutjecajnijim djelom The Influence of Sea Power Upon History, 1660–1783. Pomorsku moć nije određivao samo vojnom snagom flote, već i bogatstvom koje država ostvaruje globalnom trgovinom i trgovačkim brodarstvom, a koje joj omogućava održavanje i daljnji razvoj mornarice.
Ispravno je zaključio da ni vojna sposobnost ni ekonomska snaga same po sebi nisu dovoljne za stvaranje pomorske moći – potrebne su obje. Ipak, ekonomsku snagu prije svega je povezivao sa sposobnošću države da izgradi i održava snažnu flotu.
Takvo shvatanje ekonomske snage doprinijelo je tome da današnji stratezi, akademici i vojni čelnici velike i skupe flote smatraju ključnim pokazateljem pomorske moći.
Politički geograf Kolin Flint (Colin Flint) tako pomorsku moć definiše kao „posjedovanje i korištenje velikih i učinkovitih vojnih i trgovačkih flota radi ostvarivanja vlastitih interesa i ciljeva“. Američko ministarstvo odbrane, s druge strane, navodi da ona predstavlja „sposobnost države da zaštiti svoje političke, ekonomske i vojne interese kontrolom mora“.
Međutim, takve definicije u današnjim okolnostima više nisu dovoljne.
Iran pokazao drugačiji model
Ekonomsku komponentu pomorske moći više ne bi trebalo posmatrati samo kao finansijsku sposobnost države da izgradi vojnu silu, već i kao njenu sposobnost da poremeti ili oslabi ekonomske kapacitete protivnika.
Iran je upravo to pokazao koristeći brze čamce, dronove, protubrodske projektile i pomorske mine kako bi ometao plovidbu u svojoj neposrednoj blizini.
Zbog toga ometanje pomorske trgovine neke države nije samo posljedica primjene pomorske moći, već i jedan od njenih ključnih elemenata. Takva šira definicija objašnjava kako manje države poput Irana mogu ostvariti značajan utjecaj na moru čak i bez velike flote ili tradicionalne sposobnosti kontrole pomorskog prostora.
To bi zahtijevalo i znatno drugačije shvatanje onoga što čini učinkovitu mornaricu. Ako se u pojam pomorske moći uključi i sposobnost nanošenja ekonomske štete protivniku, snaga mornarice više se ne bi mjerila samo tonažom flote ili udaljenošću na kojoj ona može projicirati silu i uspostaviti kontrolu nad morem.
Takve sposobnosti i dalje su važne, ali bi politički i vojni čelnici, kada procjenjuju pomorsku moć neke države – uključujući i vlastitu – trebali uzeti u obzir i sposobnost ometanja trgovine, iskorištavanja strateških pomorskih prolaza te nametanja ekonomskih troškova protivniku.
Teheran koristi rupe u američkoj strategiji
Američka usmjerenost na sukobe visokog intenziteta, uz relativno zanemarivanje asimetričnih sposobnosti, ostavila je praznine koje protivnici mogu iskoristiti – a već ih i koriste.
Upravo je tako Iran, zemlja čija je mornarica, prema riječima Hegsetha, sada „na dnu Perzijskog zaljeva“, uspio učinkovito parirati državi koja raspolaže jednom od tehnološki najnaprednijih flota na svijetu.
Dok Teheran nastoji zadržati faktičku kontrolu nad Hormuškim tjesnacem, a Vašington ponovo steći pregovaračku prednost, američki politički i vojni čelnici trebali bi iz ovog sukoba izvući važne pouke.
Šire shvatanje pomorske moći bilo bi prvi korak ka tome da Vašington prestane potcjenjivati vojne sposobnosti svojih protivnika, ali i da realnije procjenjuje koliko bi rat mogao trajati i koliko bi mogao koštati kada je protivnik na papiru znatno slabiji.
ZADNJE VIJESTI IZ Svijet
