Selektivna zabrinutost susjednog premijera za samo jednu političku opciju u BIH, koju je detektirao Zvizdić, već je dobila šamar iz ureda Federice Mogherini.

U odbrani sve neomiljenijeg “lidera hrvatskog naroda“ u BIH Dragana Čovića, Plenković je previdio očiglednu činjenicu da je njegov “štićenik“ prije četiri godine izabran na isti način i da je kao zaliven šutio kada se ponovo kandidirao za istu poziciju, vjerujući u apsolutnu pobjedu.  Uostalom, zašto bi Čovićev izbor i pobjeda bili legitiman čin vrijedan svake pohvale, a Komšićev nelegitiman i vrijedan prezira.

– Ja kao predsjednik Vlade imam posebnu odgovornost i prema Hrvatima koji žive izvan Hrvatske, ali i s obzirom na činjenicu da je Hrvatska i potpisnik i jamac Daytonskog i Pariškog mirovnog sporazuma i da smo zainteresirani da se on i 23 godina nakon potpisivanja provodi onako kako je i zamišljen”, kazao je Plenković.

Ovu tezu o jamcu (garantu) Dejtona Plenković papagajski ponavlja za predsjednikom Srbije Aleksandrom Vučićem.  OHR ju je već ranije demantirao jasnim stavom da su garanti Dejtona: Evropska unija, Francuska, Njemačka, Rusija, Ujedinjeno Kraljevstvo i Sjedinjene Američke Države.

Hrvatska i Srbija su potpisnice Dejtonskog sporazuma. Tim potpisom Hrvatska se obvezala na obustavu aktivnosti uperenih protiv Bosne i Hercegovine, ali nije dobila pravo mješanja u unutrašnje stvari naše zemlje, kakvo sebi želi priskrbiti insistiranjem na nepostojećoj ulozi „garanta“  sporazuma”.

– Te teze i teorije o nemiješanju u unutarnje poslove, to je ostalo u međunarodnim odnosima 19. stoljeću. Mi smo sada u 21. stoljeću, rekao je također Plenković .

Upravo ovom izjavom neuspješni premijer vraća sebe, politiku HDZ-a i regiju u 19. stoljeće. Uz to Plenković izostavlja  razlogom 20. stoljeće. Bilo je to stoljeće u kome se Hrvatska mješala u unutrašnja pitanja BIH na najgori mogući način, vojnom silom.  Hrvatska je potpisnica Dejtonskog sporazuma upravo  zbog svoje uloge u agresiji na BIH, koju je u novembru prošle godine i definitivno potvrdio Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju.

Hrvatska se u Dejtonu također obavezala na puno poštivanje suverene jednakosti i izbjegavanje bilo kakvih aktivnosti koje bi bile usmjerene protiv nezavisnosti Bosne i Hercegovine te je prihvatila da promovira i poštuje obaveze koje proizlaze iz Aneksa 4, tj. Ustava Bosne i Hercegovine.

A iz takvog Ustava Bosne i Hercegovine, i uz podršku građana, na ovim je izborima proistekao Željko Komšić kao član Predsjedništva Bosne i Hercegovine, pa samim tim i Dejtonom preuzeta obaveza Hrvatske i njenog premijera da tu činjenicu promovira i poštuje.

Plenkovićeva namjera u kojoj se grčevito bori da ostane na vrhu kroz pokušaj  da odluči ko za koga može glasati u BiH, jednaka je mogućnosti da isto to odluči u Sloveniji ili Makedoniji, gdje se na izbore nije ni osvrnuo. Dakle, nikakva.

Sve drugo je kršenje Dejtona i nastavak politike Tuđmanovog HDZ-a koja je poražena i presuđena pred međunarodnim sudovima kao zločinačka i agresorska.  Takva anticivilizacijska politika, u kojoj se kroz izborni zakon pokušava dobiti ono što nije moglo agresijom, jasno je neće dobiti podršku Evrope i demokratskog svijeta koji počiva na temeljima civilizacijskih vrijednosti.