Novogodišnja čestitka nacijama i građanima Bosne i Hercegovine od zakonodavne vlasti stigla je u obliku seta zakona o akcizama. Krčkalo se dugo, mjesecima i godinama, i konačno su uspjeli nekako progurati u državnom Parlamentu. To su podržali i pozdravili iz Evropske komisije, Svjetske banke, Međunarodnog monetarnog fonda, ali i neki drugi kojima je “stalo” da se Bosna i Hercegovina ekonomski razvija i politički integrira.
Osim što će sve linearno poskupjeti (tako tvrde oni koji su glasali “protiv”), nove ili dodatne akcize pridonijet će pozitivnim promjenama (tako tvrde oni koji su glasali “za” i pobijedili, sa samo jednim glasom više), što nama smrtnicima govori da je najviše političko tijelo u državi podijeljeno na dva skoro jednaka dijela. Makar po ovom pitanju. U čemu je onda politička igra i bitka svih bitaka kako bi to mogao shvatiti poluinformirani posmatrač?
Čini se da imamo dobru i lošu vijest. Pozitivno je što su pale sve nacionalne maske, pa sad i onim zaluđenim i najzagriženijim postat će razumljivo da u svim situacijama treba pratiti “trag novca”. Uvijek je samo to u pitanju, a sve ostalo – političke i druge krize – služe da zamagle suštinu vlasti i upravljanja resursima, zapravo onoga što će im pomoći da politički prežive. Naime, kad je novca malo, mora se s nečim nadomjestiti, a kada ga nema nikako, onda se prave truhli kompromisi ili neprincipijelne koalicije.
Razdijeli pa vladaj
Loša vijest je da su bh. entiteti pred bankrotom (pogotovo Republika Srpska) i sada ta obećana tranša od MMF-a (oko 500 miliona eura) za krpljenje rupa u budžetu, čiji je jedan od uslova izglasavanje dodatnih akciza, već je prilično zakasnila i opasno prijeti vlastodršcima da će izgubiti izbore. Što i nije velika šteta, iako je nejasno ko će ih dobiti, ali je građane dovela u tešku situaciju. Država sve više zaostaje za susjedima, a o zemljama Evropske unije da i ne govorimo.
Naravno, novac niko ne poklanja i treba ga vraćati, ali bez pokretanja privrede i strukturnih reformi, koje imaju svoju cijenu, Bosna i Hercegovina ne može napredovati i u tom slučaju je realno da će većina radno sposobnih i obrazovanih mladih ljudi (što je ključni resurs) napustiti državu. Oni koji pažljivo prate, znaju da je takav trend i, u postojećem ambijentu i s političarima koji su na vlasti, nerealno je očekivati preokret. Pogotovo sada, kada je taj “set zakona o akcizama” trošak reformi prebacio na građane.
Doista je neshvatljivo da se račun za decenijsko bahaćenje, trošenje resursa i trgovanje utjecajem drskih političara i njihovih ljudi tako olako ispostavi onima koji nisu učestvovali u tome. Bez da se napravi nezavisna analiza i da se vidi šta se to događalo u posljednjih deset godina, da se javnosti obznani u što je potrošeno 2,5 milijarde eura od dosadašnjih akciza, koje su, po zakonima istih tih političara, bile namijenjene za puteve, ali i da se istraže drugi projekti ili javne nabave u mandatu, kako je to praksa u svim normalnim državama.
Utisak je da niko ne polaže račune za posao koji obavlja i ne snosi nikakvu odgovornost ili vješto prebacuje krivicu na druge. Na političkoj, što znači i ekonomskoj, sceni su najmanje tri prikrivene klijentelističke grupacije, koje su, poput mafije, razdijelile teritorij i na svom “feudu” rade šta hoće. Zajedničko im je netransparentnost i tajnovitost u trošenju javnog novca, ali i često nepotrebno i prekomjerno zaduživanje, bez jasnih kriterija čemu je novac namjenjen. Njime se obično hrani administrativni aparat, koji je neka vrsta repa hobotnice ili glasačke mašine.
Zakon(i) ‘izgubjeni u prijevodu’
Te klijentelističke grupe djeluju piramidalno. Što si bliže vrhu piramide, više dobijaš, ali taj sistem funkcionirae na način da jedan za sobom vuče dva, dva vuku četiri, četiri osam, osam šesnaest, i to može ići u nedogled. Međutim, ne treba zaboraviti da prvi “iz progresije” dobija najviše. U vrhu ili špicu bosanskohercegovačkih piramida obično su lideri glavnih vladajućih stranaka. Oni se stalno svađaju i proizvode krize i konflikte, ali se nikada međusobno ne ugrožavaju. Naprotiv, učvršćuju jedan drugom položaj, jer kad im zagusti, brzo se dogovore.
Milorad Dodik, predsjednik RS-a, apsolutni je gospodar u tom prostoru i sve institucije je podredio sebi i ljudima koji mu trebaju. On raspolaže i upravlja budžetskim novcem i dijeli ga kako misli da je pošteno. Ako se neko usprotivi (kao što je slučaj s Duškom Šnjegotom, donedavnom glavnim revizorom RS-a), Dodik ga jednostavno smijeni i postavi drugog. Opozicija se malo buni, ali se ubrzo sve smiri i praksa netransparentnog trošenja para (koje pripadaju građanima) se nastavlja.
To i jeste bio glavni problem “seta zakona o akcizama”. Opozicija je tražila da se u zakonu osigura namjensko trošenje prikupljenih sredstava i da pare idu na poseban podračun, a ne kao do sada, direktno u budžet. Što je i dovelo do potpunog kolapsa, jer ti ljudi ne poštuju nikakva pravila iliti zakone koje su sami izglasali i troše kako njima odgovara.
Zato se i moglo desiti nešto do sada neviđeno u parlamentarnoj praksi. Kad je pozicija shvatila da stari način raspolaganja novcem neće proći, smislila je doista najgluplji način da zadovolji Dodika. Izglasali su zakon u kojemu se – po sistemu “izgubljeno u prijevodu” (na srpski, hrvatski i bosanski) – “prečišćeni” tekst razlikuje i u srpskoj verziji se podračun uopće ne pominje… Tako da vrijeđanje inteligencije onih koji su ih izabrali poprima katastrofalne razmjere.
Da li je 2018. ključna godina?
Osim Dodikovog Saveza nezavisnih socijaldemokrata, u tom “poslu” varanja građana, učestvuje i Hrvatske demokratska zajednica Bosne i Hercegovine. Njihov predsjednik Dragan Čović (trenutno predsjedavajući državnog Predsjedništva) suvereno vlada prostorima zamišljene Herceg-Bosne. I ne samo vlada, već i osniva paralelne institucije. Hrvatski narodni sabor je neka vrsta parlamenta “trećeg entiteta”, a čiji je aktivni član i HDZ 1990, iz kojeg dolazi Dijana Zelenika, zastupnica državnog Parlamenta, koju “optužuju” da je njen glas bio presudan u izglasavanju seta zakona o akcizama.
Sve to govori u prilog tezi o klijentelizmu i potpunom haosu na političkoj sceni u Bosni i Hercegovini, jer je golim okom vidljivo da se tu radi o sitnosopstveničkom interesu, a nikako o odnosu pozicije i opozicije. Ideološke razlike, zapravo, i ne postoje i ta podjela na ljevicu i desnicu je besmislena pa čak i ako razmišljamo o pitanjima isključivo ideološke prirode… Nekako se čini da se polagano uspostavlja građanski blok, nasuprot nacionalnom, ili kao refleks, a da će sve druge podjele prestati važiti. Zato je 2018. ključna godina za političku i ekonomsku sudbinu Bosne i Hercegovine.
Treća interesna skupina koja je učestvovala u ovim, “na mišiće”, izglasanim zakonima je Stranka demokratske akcije, okupljena oko svog lidera Bakira Izetbegovića, koji rapidno gubi bitku s vlastitom “hobotnicom” (stranku napuštaju viđeniji članovi i osnivaju svoje, a protiv dijela najužeg rukovodstva vode se krivični postupci za korupciju, odnosno prodaju radnih mjesta), što je uzrok ili posljedica načina vladanja koji je bliži mislenosti sitnih trgovaca, nego modernih političara i državnika.
Niko ne spori da su akcize jedan od načina prikupljanja sredstava za određene, pogotovo velike infrastrukturne projekte koji će ubrzati rast i razvoj države i približiti je onim razvijenim. Bosna i Hercegovina ima sve potencijale za tako nešto, ali ne može se zavlačiti glavu u pijesak da je to zemlja u kojoj vlada opće bezakonje i manipulacija, kao da su građani neka neinteligentna bića. Naravno, u tome prednjače upravo oni koji su izabrani da štite zakonitost i opće dobro.
Rub siromaštva, beznađa i depresije
To se, jednom, mora zaustaviti i nezavisne institucije moraju početi raditi svoj posao, a pogotovo tužilaštvo i sudstvo, jer je previše samovolje i bahatosti, a niko ne bi smio biti iznad zakona. Ne možeš građanima zavući ruku u džep a da ne pitaš u šta da se uloži novac i da, na kraju, položiš račune. Valjda je jasno da to nije ničija očevina, pa da može krčmiti kako hoće.
Postalo je nepodnošljivo jer predugo traje i stalno su isti ljudi u igri. Oni koji su, skrivajući se iza jeftinog populizma, različitim mahinacijama, potrošili gotovo svu supstancu nacionalnog dobra, uvijek tražeći nove načine da nahrane svoje hobotnice. Dokle više? Zar nije došlo vrijeme da se dodatne akcize povjere drugim ljudima na upravljanje, koji će oživjeti zamrla gradilišta na mreži autoputeva da se brže stigne u Evropu? Da se pokrene privreda i zaustavi egzodus, da bi uopće ostalo nešto ljudi koji će plaćati akcize?
Ovi postojeći promašili su i prokockali sve šanse i doveli državu na rub siromaštva, beznađa i depresije. Permanentna kriza traje decenijama. Hoće li je nove akcize produbiti ili zaustaviti? Ma kako djelovalo nestvarno, sve je u našim rukama. Mislim, olovka i tako to… Ja sam oprezni optimista, jer sam siguran da to može mnogo, mnogo bolje.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
ZADNJE VIJESTI IZ Bosna i Hercegovina Izdvojeno
