Koliko su dugo ljudi živjeli ranije, kako arheolozi mjere njihovu starost, i ko se danas smatra starim.
Da li su ljudi ranije zaista živjeli kraće ili je to samo mit nastao u nedostatku preciznih arheoloških metoda za izračunavanje starosti skeleta? Prema mišljenju arheologinje Kristine Kejv, ranije su ljudi, živeći tradicionalno, bez savremenih lijekova i medicine, dolazili u sedamdesete. Njena istraživanja su dodatno pokazala da isti taj podatak važi u iznenađujuće velikom broju različitih kultura. Stoga, sve tvrdnje da se ranije poznom starošću smatralo doba od oko 40 godina, prema njenom mišljenju, posljedica su ograničenja ustaljenih arheoloških metoda.
Kada su u pitanju djeca, starost se prilično lako utvrđuje. Ovdje se istraživači uglavnom oslanjaju na procese izrastanja novih zuba ili koštane fuzije, odnosno stapanja svih kostiju lobanje u jednu, s obzirom na to da se sve ovakve promjene dešavaju u tačno određenom periodu života. Sa druge strane, kada se čovjek potpuno razvije i odraste, pomenute metode više nisu primenjive. U želji da istraži starosne granice ljudi kroz historiju, ali i njihov položaj u društvu, Kristina Kejv sa Australijskog nacionalnog univerziteta razvila je novi metod – utvrđivanje godina na osnovu istrošenosti zuba.
Kejv je ispitivanje sprovela na ostacima skeleta ljudi sahranjenih u različitim djelovima teritorije današnje Britanije. Primjerke njihovih zuba potom je poredila sa savremenim predstavnicima uporedivih kultura i tako otkrila starost ljudi preminulih između 475. i 625. godine. Na osnovu dobijenih rezultata, zaključila je da se dužina života ljudi kroz historiju nije mnogo mijenjala ni pored svih savremenih dostignuća i napretka u medicini.
Sa druge strane, istraživanja objavljena na sajtu Springer-Link-a tvrde potpuno suprotno. Prema mišljenju autora članka Donalda Rolanda svijet se nalazi pred novim globalnim trendom povećanja broja starih ljudi koji će dovesti do niza društvenih promjena širom svijeta. Naime, 1950. godine ni jedna zemlja nije brojala više od 11 procenata populacije starije od 65 godina. Godine 2000. ovaj broj povećao se na 18 odsto, a do 2050. naučnici predviđaju da će čak 38 procenata ukupnog stanovništva biti starije od pomenutog uzrasta. Samo u posljednjoj četvrtini dvadesetog vijeka ovaj broj povećao se za čitavih šest odsto, dok je istovremeno zabilježen ozbiljan pad plodnosti. Prema Rolandovom mišljenju, na svijetu će uskoro biti više penzionera nego djece s obzirom na to da će oni činiti čak četvrtinu ili trećinu većeg broja nacija.
S tim u vezi rađena su i brojna ekonomska istraživanja koja su predvidjela veliko opterećenje penzionih fondova i računala koliko će mladih, radno sposobnih ljudi morati da radi zarad izdržavanja samo jednog penzionera. No, na udaru pomenutog trenda neće biti samo penzioni fondovi, već i zdravstvo, privreda, radno sposobno stanovništvo i mnogi drugi aspekti savremenog društva.
Danas postoje brojne definicije starosti oko kojih se većina slaže. No, kada je u pitanju starosna granica i kriterijumi koji se uzimaju za svrstavanje ljudi u ovu kategoriju, u različitim zemljama na različitim kontinentima različita su i shvatanja.
Dok se u većem dijelu zapadnog svijeta kao granica uzimaju godine odlaska u penziju, odnosno 65, u nekim drugim poput Afrike ovaj prag je dosta niži i kreće se između 50 i 65 godina, zavisno od okruženja, regije, zemlje ili tradicije. Na tim prostorima situaciju dodatno komplikuje i to što jedan dio stanovništva uopšte i ne zna tačan datum svog rođenja.
Bilo kako bilo, najšire prihvaćene granice danas jesu godine 60 i 65, dok se oko njihovog utvrđivanja u prošlosti naučnici očigledno i dalje spore. Arheološkinja Kejv smatra da će svojom novom metodom doprinjeti većem interesovanju arheologa za ispitivanje starosti kroz historiju što bi moglo da stvori jasniju sliku o samom pomjeranju pomenute granice, novom trendu sa kojim se svijet prema nekim naučnicima susreće i čitavom historijskom podlogom koja mu je prethodila.
ZADNJE VIJESTI IZ Zanimljivosti
