Osvajanje ovog grada ujedno bi značilo i značajan napredak ruskih snaga prema njihovom cilju koji uključuje uspostavljanje potpune civilne i vojne kontrole nad Luganskom koji se nalazi u regiji Donbas.

“Ruske snage su pojačale napore da napreduju sjeverno i zapadno od Popasne u pripremama za bitku kod Sjeverodonjecka”, navodi Institut.

O uspostavljanju pune kontrole nad regijom Luganska govorio je i ministar odbrane Ruske Federacije Sergej Šojgu koji je naglasio kako je ruska vojska nadomak “oslobađanja” teritorije Narodne Republike Lugansk.

“Ruska vojska zajedno s trupama Donjecka i Luganska nastavlja da širi kontrolu nad Donbasom. Oslobađanje Narodne Republike Luganske je pri kraju. Kijev nastoji predstaviti velikim uspjehe u nekim oblastima, ali u cjelini ne uspijevaju”, rekao je Šojgu.

Iako ruska vojska bilježi određene uspjehe na istočnom frontu, ukrajinske snage na ovom području i dalje uspijevaju odbijati određene napade ruske vojske pa čak i natjerati Ruse na povlačenje.

Međutim, uslijed situacije na frontu, obuke kadrova za moderno naoružanje koje je Zapad poslao Ukrajini, ukrajinska vojska na istoku države i dalje nije u mogućnosti započinjati velike kontraofanzive koje bi omogućile jače potiskivanje ruskih trupa.Savjetnik ukrajinskog predsjednika Oleksij Arestovič i ujedno osoba koja je s velikom preciznošću predviđala dešavanja u odnosima Rusije i Ukrajine još prije invazije, izjavio je kako velika kontraofanziva ukrajinske vojske nije moguća prije ljeta.

“Kontranapad je moguć uz gomilanje velikog broja naoružanja koje šalje Zapad, koje će biti dovoljno za najmanje nekoliko brigada koje bi bile potpuno naoružane, obučene i koordinisane. Nakon toga će biti moguće napredovati. Što se tiče isporuke teškog naoružanja, ne bih rekao da je to moguće prije sredine juna. Najvjerovatnije u drugoj polovini juna ili početkom jula”, rekao je Arestovič.

Zbog toga, na neki način, i ukrajinska i ruska strana se u ovim trenucima bore prije svega s vremenom.

Dok s jedne strane, Ukrajinci čekaju povoljan trenutak za kontranapad, a koji ovisi od obuke kadrova i slanja teškog naoružanja, ruske trupe s druge strane nastoje zauzeti ključne dijelove u Donbasu koji bi im omogućili stvaranje podloge za aneksiju teritorija.

Aneksija kao izvjestan scenarij

Da Ruska Federacija ozbiljno razmišlja o aneksiji okupiranih teritorija dovoljno govori i činjenica da je u Državnoj dumi u proceduru upućen zakon kojim se ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu daju ovlaštenja za stvaranje privremenih uprava izvan Rusije.

“Dajemo ovlasti vrhovnom komandantu Ruske Federaciju, predsjedniku Rusije, da stvori takve civilne uprave kao privremene izvršne organe za rješavanje svih potrebnih zadataka”, navodi se u dijelu prijedloga zakona.

Osim aneksije teritorije koja se nalazi na istoku Ukrajine, sličan scenarij vrlo brzo bi se mogao dogoditi i na jugu Ukrajine, tačnije u regiji Herson.

Na ovom dijelu teritorije, ruska vojska je već uspostavila privremenu upravu, uvela rublju kao sredstvo plaćanja, a i budžet regije usvojen je upravo u rubljama. Također, brojni građani u ovom dijelu Ukrajine, baš kao i u Donbasu, dobili su pasoše Ruske Federacije.

Proruski guverner regije kojeg je na čelo Hersona postavila ruska vojska Vladimir Saldo ponovno je izjavio kako se na ovaj dio ukrajinske teritorije gleda kao dio Rusije te da će se građani uskoro izjasniti o tome da li žele postati dio Ruske Federacije.

“Mi gledamo na Rusku Federaciju kao na svoju državu jer je pod kontrolom ruske vojske. Kasnije će biti transformisana u federalni subjekt. Postat ćemo Hersonska oblast Ruske Federacije”, rekao je Saldo.

Iako se Kremlj zvanično nije oglašavao o pitanju pripajanja Hersona Rusiji, jasno je kako će se u ovoj regiji primijeniti sličan scenarij kao i 2014. godine na Krimu kada su se na spornom referendumu građani izjasnili kako žele biti dio Ruske Federacije.

Iako Ukrajina nikada nije priznala ovakvu odluku, činjenica je kako ruska vojska od 2014. godine u potpunosti kontroliše Krim i da od tada ukrajinski zvaničnici, ali i vojska nemaju nikakvu kontrolu nad ovim dijelom teritorije.

Šta nakon eventualne aneksije?

Iako eventualna aneksija koja se spominje u slučaju južnog i istočnog dijela Ukrajine gotovo pa sigurno ne bi bila pravno utemeljena i naišla bi od samog početka na kritike i oštre reakcije zapadnih zemalja, ovakav scenarij značajno bi utjecao i na dalji narativ rata.

Uprkos aneksiji, Ukrajina bi gotovo sigurno i dalje nastavila s vojnim aktivnostima na oslobađanju teritorije. Međutim, u ovom slučaju suočila bi se s tim da teritorija koja bi se oslobađala više ne bi bila pod kontrolom samouprave Hersona ili samoproglašenih republika Donjeck i Lugansk već bi ih Rusija smatrala kao sastavnim dijelom ove države.

Ovakva realnost, iako bi imala dvije strane medalje i dva potpuno oprečna shvatanja, gotovo pa sigurno izazvala bi i dodatnu eskalaciju i pitanje je da li bi prije svega, ionako u svemu neodlučne evropske države, željele nastaviti s vojnom podrškom Ukrajini ako bi se ta pomoć koristila za napade na teritorije koje bi se, bar na papiru, činile dijelom Ruske Federacije.

Iako su zapadni zvaničnici više puta govorili kako su Evropa i svijet naučili lekciju iz aneksije Krima, postavlja se pitanje – šta ako se isti scenarij u bližoj budućnosti primijeni na teritorijama gdje se sada nalaze ruski vojnici?

Ukrajinska kontraofanziva osim što je važna s aspekta oslobađanja teritorija, jednako je bitna upravo i iz razloga sprečavanja stvaranja podloge za primjenu odluke o aneksiji teritorija.

Osim bitke na frontu, bitka s vremenom jednako je u ovim trenucima važna i jednoj i drugoj strani. Dok jedna strana čeka oružje koje će omogućiti jače potiskivanje ruskih trupa, druga strana se nada kako će u narednim sedmicama osigurati vojnu i drugu podlogu za aneksiju i time, bar na papiru, potpuno izmijeniti oblik sukoba, a samim tim i njegovo viđenje u pojedinim krugovima unutar Evropske unije.