Atletico je igrao onako kako se očekivalo u prvoj utakmici, na momente sjajno, ali ipak nedovoljno za veliki izazov, nemoguću misiju dostizanja prednosti iz prve utakmice. Veliko finale Lige prvaka za ovu godinu tako dolazi na svoje, utakmica Juventusa i Reala po svemu je sudar dvije ekipe koje su pokazala najviše, Juventus sistemski, Real igrački.

Treba biti iskren pa priznati da nije lako igrati aktivnu utakmicu ako iz prvog dvoboja nosite velikih 3:0. Zidane, bez obzira na veliku igračku karijeru i trenerske rezultate još uvijek nema kredita kod novinara i šire stručne javnosti da ga se doživljava ozbiljno i s punim respektom. Dosta toga što Real postiže tretira se da to bude “uprkos”, a ne “zahvaljujući” svom treneru.

Niti sinoćnja utakmica neće pomoći u građenju slučaja da je Zinedine Zidane potencijal za velikog trenera. Ušao je u utakmicu predvidljivo, dopustio najgori mogući scenario na početku, da bi spas dočekao u vidu najplastičnijeg manifestiranja igračka klase, jer kako drugačije prokomentarisati akciju u kojoj Karim Benzema uz rub terena prođe trojicu defanzivaca Atletica.

Igračka klasa bez premca

Kad nema Gareth Bale igra i utakmice rješava Isco, krunski dragulj španskog fudbala, a na dnu klupe su zakovani takvi majstori kao što su James i Morata. Isco je baš sinoć bio dio ekipe koja je nakon uraganskog starta Atletica smogla snage da akceptira izazove, preuzme kontrolu utakmice i završi posao. Uz ranije pomenutog Benzemu, ostatak društva čine genijalni vezni igrači Luka Modrić i Toni Kroos.

Uz takvu igračku mašineriju i veliki Cristiano Ronaldo može uzeti “slobodno veče” i ne učestvovati aktivno u glavnim akcijama slavnijeg madridskog kluba. Ronaldu nakon golijada u ranijim utakmicama niko ništa neće zamjeriti.

Diego Simeone, popularni Cholo sinoć je vjerovatno završio sa Atleticom, jednako kao što je klub s Calderona završio evropsku historiju svog legendarnog stadiona. Od naredne sezone argentinskog trenera gledat ćemo skoro pa sigurno na nekoj drugoj adresi, ne na Estadio La Peineta, novoj adresi Los Colchonerosa.

Omjer agresivnosti i pasovnosti

Kod Simeonovog Atletica sve ove godine enigmatična ili nejasna je bila samo jedna stvar, jedan omjer, agresivnosti i pasivnosti, njen raspored, ugađanje ili raspoređivanje. Prije osam dana mnogi su s pravom napisali da je Atleticu falilo agresije, da nije bilo pravog pritiska na loptu i da je baš zbog toga Real bio toliko komforan, zbog toga i tako ubijedljivo slavio.

Sinoć je bilo drugačije, ponovo je to bio onaj pravi, agresivni Simeone, pola sata u kojem su njegovi igrači bili na nivou očekivanja. Agresivnost u fudbalu je uvijek potraga za greškama protivnika, tjeranje suparničke strane da čini stvari koje ne bi željela. Defanzivna agresivnost, jača strana kod Atletica, obično se manifestira u vidu presinga na loptu, a ofanzivna u prekakanju igre, izbijanju dugih lopti sa centra na vrh šesnesterca protivnika, gdje vaši napadači osvajavaju duele ili nakon izgubljenog duela vi imate spremne igrače na borbu za tzv. druge ili treće lopte.

Defanzivna agresivnostu Atletica u vidu visokog presinga

Sve to manje više imao je Atletico na početku i ponajviše zahvaljujući baš tome, ali i neadekvatnom ulasku Reala u utakmicu imao u 16. minuti nestvarnih 2:0. Razlog da je na tome stalo i da je Real došao do zraka, te onemogućio snove o velikom preokretu, ne leži u ovoj, već u prošloj utakmici.

Ofanzivna agresivnost ogleda se u forsiranju dugih loptu na napadački dvojac i borba za odbitke

Izoliranost prednjeg dvojca Atletica i nedostatak pratećeg osbolja u širokom krugu, ilustrira nedostatke i onako skromnog plana igre s loptom u nogama kod domaćeg sastava.

Logično, ali predvidljivo

S taktičke strane sinoćnja utakmica nije donijela ništa posebno novo. Atletico je u klasičnoj svojoj prezentaciji igrao formacijskih 4-4-2. Real kad nema Balea, a bude Isca, uvijek s 4-3-3 prelazi na 4-4-2, što je ovdje potpuno opravdano jer tako ima brojčani balans u svim linijama. Zanimljivo će biti provjeriti kako će se ovaj Realov romb u sredini nositi s Juventusovom fleksibilnošću u sredini i mišićima na bokovima.

Predvidljivost napada Reala kroz formacijsko sužavanje prostora i neimanje igrača na krilnim pozicijama

Pomenuta formacija sa Iscom u sredini ima samo jednu vidljivu manu, predvidljivost u forsiranja lopte kroz sredinu i samim time zaobilaženje krilnih pozicija. U ovoj verziji 4-4-2 sa rombom širinu daju bekovi, a oni često zbog zahtjeva utakmice niti ne stignu naprijed, pa napad ostane fokusiran po centrali terena, tamo gdje je odbrana obično najbolja, najgušća. Logično bi bilo da se ova formacija pretvori s vremena na vrijeme u 4-3-3, gdje Ronaldo i Isco odu široku na krila ili je pak to previše očekivati od Zidanea.

Nakon gola Isca utakmica se pretvorila u odrađivanje posla uz povremene bravure sjajnog Keylora Navasa, koji golmanskom klasom bez sumnje pripada kraljevskom klubu. Otjerati ga sa gola Reala može samo klasično madridsko “traženje hljeba preko pogače”.

Atletico već sada može da se baci na slaganje ekipe za narednu sezonu, prije svega trebalo bi definisati trenersku poziciju. Realu ostaje veliko finale Lige prvaka u koju će, kao i u svaku drugu utakmicu ući kao kladioničarski favorit. Juventus ima Allegrija, sistem, glavu i rep, Real pak samo nedodirljivu igračku klasu, što je prošle sezone bilo dovoljno.