Tako barem tvrde čelni ljudi Saveza samostalnih sindikata BiH, jer, kako kažu, mnogi u BiH nemaju šta da jedu, a kamoli da idu na daleka putovanja ili sebi priušte da za jedan dan potroše 150 KM, koliko košta janje, simbol prvomajskih praznika.

Iz Sindikata navode da je danas, osim ražnja i roštilja, hladnog piva i neradnih dana, malo šta ostalo za radovanje. Zato se s pravom pitaju može li se 1. maj uopće nazivati praznikom, a još manje praznikom rada.

Crne brojke

A da nije riječ o pukoj nostalgiji za „boljim danima“, govore i brojke. Podaci Agencije za rad i zapošljavanje BiH pokazuju da u našoj zemlji trenutno posao nemaju čak 511.922 građanina. Iz ove agencije ističu da u našoj zemlji skoro 160.000 domaćinstava ili oko 490.000 stanovnika živi ispod praga relativnog siromaštva.

– U našoj zemlji, nažalost, prvomajski praznik bit će obilježen uz priče o padu standarda, masovnim otkazima, malim plaćama, odlascima iz zemlje trbuhom za kruhom… – kaže Selvedin Šatorović, potpredsjednik Saveza samostalnih sindikata BiH, te predsjednik Saveza sindikata osnovnog odgoja i obrazovanja FBiH.

Sindikati se, prema njegovim riječima, danas više nego ikad moraju borit za pristojnu plaću, dovoljno makar da se prehrani porodica. Tvrdi i da se Praznik rada nekad i danas ne može porediti, jer se ranije dočekivao s optimizmom, a sada s velikom strepnjom.

– Ako i bude nekog slavlja, bit će skromno. Svake godine 1. maj nam je sve lošiji. Mislim da smo ove godine dotakli dno, jer radnici nikad nisu bili ovoliko obespravljeni. S njima i njihove porodice. Osim toga, političari u ovoj zemlji sve rade protiv interesa građana. Nama u Sindikatu nije jasno kako radnici u FBiH imaju tako visok prag tolerancije prema svim nebulozama koje čine političari u ovoj zemlji. Pitanje je koliko će to još moći trajati – kaže Šatorović.

Bolja vremena

Omer Omerefendić, predsjednik Skupštine UO Zavoda PIO, sa sjetom i uzdahom kaže da svaki praznik posebno teško pada penzionerima, koji od svojih primanja ne mogu kupiti ni kilu pečenja.

Njegova generacija pamti bolja vremena, kada se u grupama išlo na more, putovalo, jednostavno – kad se živjelo…

– Svaki dan srećem svoje drugove, penzionere. Kupuju po jedan limun, po nekoliko krompira za ručak. Čak 270.000 penzionera živi od minimalnih primanja, od 326 KM mjesečno. Penzioneri su navikli dočekivati praznike u društvu. Ali, sada je takva situacija da će se samo rijetki kao nekad okupiti i uz roštilj družiti – kaže Omerefendić.

(Vijesti.ba / Avaz)