Milan Jovičić, bivši privrednik i nekadašnji predsjednik Gradskog vijeća Grada Mostara, kaže kako je rušenje Starog mosta za građane grada na Neretvi bio smrtonosni udarac.

“Činjenica je i da su neki na pitanje ko je srušio Stari most odgovarali da ga je rat srušio. Međutim, posljedice svega toga su užasne, a Praljkovo samoubistvo u Hagu dovoljno govori da je on glavni vinovnik. Ako ima savjesti, možda ga je ona i grizla. Nepobitne su činjenice koje dokazuju ko je učinio to zlodjelo, a to su bojvnici HVO-a, po naredbi Slobodana Praljka”, kaže Jovičić.

Treba izvući prave pouke

Zbog tog čina Mostarci su žalosni i tužni, nastavlja Jovičić, i svaka godišnjica rušenja Mosta, Mostarcima nanosi veliku bol.

“Ne znam kako iz svega toga danas izvući prave pouke. Sve ovo što se dešava oko Mostara govori da je on postao prava crna rupa našeg sistema. Sve te godine bez izbora Gradskog vijeća govore u kako lošoj situaciji smo. Nadati se da će mlađe generacije shvatiti bolje i da će se bolje ponašati, u odnosu na nas starije”, zaključuje Milan Jovičić.

Zoran Krešić, novinar Večernjeg lista, kaže kako je s potrebne vremenske distance siguran da i oni koji su na most ispaljivali projektile osjećaju grižnju savjesti.

“Iako ga je Haaški tribunal ocijenio legitimnom metom, on to za mene nikada nije bio. Stari most, zapravo, za mene je priča o mogućoj Bosni i Hercegovini – veza naroda, civilizacija, religija, ali i nada u bolje sutra. U Mostaru to znači da makar ne navijamo protiv Zrinjskog ili Veleža ovisno na kojoj strani živimo, da se ne mrzimo i dijelimo, da kao na posljednjim izborima više nikada jedni drugima nasilno biramo predsjednika kao što je to bilo s Komšićem. Mržnja je srušila Stari most, nasilje je narušilo povjerenje. Krajnje je vrijeme da prestanemo ratovati. Samo tako je moguće pokoljenjima pružiti nadu. Ovako je bojim se svakim danom sve više ubijamo”, smatra Krešić.

Obračun s Mostarom

Husein Oručević, novinar i politolog iz Mostara, kaže kako nikada o Starom mostu nije mislio kao o prečici, kao infrastrukturalnom čudu koje je spojilo stjenovite obale rijeke.

“Godinama sam ga promatrao kao mjesto susreta, kao grad u gradu. Na mostovima se uglavnom ne zadržavate, na njima se ne živi, ne razgovara, ne druži. Stari upravo zato nije most, jer je sve rečeno prekršio. Stari je Grad, njega je trebalo poniziti i uništiti, s njim se trebalo obračunati. Danas se na njemu zadržavaju, u njemu uživaju, pohode ga i slikaju njegove nanovo otkrivene lukovne egzibicije, samo turisti, klasa globalnih dokoličara”, smatra Oručević.

Oručević rezimira kako je priča o Mostaru i njegovom ocu Mostu prekinuta krajem prošlog stoljeća, a Mostarci nisu u stanju da je nastave, da pripovjedaju dalje. Mostarci danas prešućuju, premošćuju, i još uvijek, preboljevaju.

Kao i svih ranijih godina najtužniji dan u historiji Mostara obilježite će se malo poslije deset sati skokom bez aplauza i bacanjem cvijeća u rijeku. Most je ponovo tu, vrijeme prolazi, okolnosti se mijenjaju…