“Politički lideri nisu obavili posao koji je neophodan za usklađivanje političkog sistema BiH s propisima EU i sudskim presudama. Osim toga, nakon daljnje neprihvatljive eskalacije od Narodne skupštine Republike Srpske 10. decembra, politička kriza se produbljuje”, rekli su iz Ambasade SAD-a i Delegacije EU, dodavši da zbog toga napori da se provede izborna refroma nisu urodili plodom.Kao dodatni razlog propasti pregovora spomenuli su maksimalističke ciljeve uključenih strana, međutim, sam trenutak koji je izabran za otpočinjanje pregovora govori o lošoj, da ne kažemo katastrofalnoj procjeni Matthew Palmera i Angeline Eichhorst da je moguće u takvim okolnostima pronaći rješenje. Ili su međunarodni medijatori do sada potcjenjivali najave Milorada Dodika.

Bilo bi suvišno nabrojati sve propuste međunarodnog dvojca, ali osnovni i presudni jeste potcjenjivanje bosanske strane, koja je trpjela najveće pritiske u procesu pregovora, dok su istovremeno legitimirali destruktivnu politiku Milorada Dodika koja Bosnu i Hercegovinu vodi u kolaps i trajnu sigurnosnu krizu.

Prije više od tri mjeseca pisali smo da će blokade u Dodikovoj režiji dovesti do propasti pregovora o izbornoj reformi, što je u kombinaciji s nedavno usvojenim zaključcima Narodne skupštine Republike Srpske ishodovalo trenutnim političkim ćorsokakom.

Nepresušan dugogodišnji Čovićev optimizam da dogovor samo što nije postignut, kako prije tako i danas, bio je jasan znak da od rješenja nema ništa. Uprkos jasnim direktnim i indirektnim opstrukcijama procesa pregovora, Čović ni u jednom trenutku nije osporio poteze SNSD-a, naprotiv, smatrao je da Dodikove prijetnje mogu biti iskorištene kao dodatni mehanizam pritiska na bosanski politički faktor.

Svemu tome dodatni podstrek je davala hrvatska diplomatija, što je kulminiralo otvorenim protivljenjem ministra vanjskih poslova Hrvatske Gordana Grlića Radmana sankcijama Dodiku i njegovim saradnicima.

U takvoj šizofrenoj atmosferi, gdje s jedne strane pružaju podršku Dodiku, a s druge tvrde da će megalomanski zahtjevi u kontekstu reformi Izbornog zakona kojima dobijaju sve, a ne gube ništa, dovesti do jačanja Bosne i Hercegovine, predstavnici HDZ-a nisu mogli ostvariti puno.

U tom smislu, samo nekoliko mjeseci pred konačno raspisivanje izbora HDZ je ogolio svoju politiku i jasno se svrstao na stranu SNSD-a te je u narednim mjesecima prinuđen ili ponuditi pravednija rješenja ili ići u potpunu radikalizaciju kopirajući Dodika.

Kako su Palmer i Eichhorst mislili javnosti “prodati” izbornu reformu koju svojom podrškom u parlamentu mora podržati Dodik, dok istovremeno donosi zakone kojima obesmišljava isti taj parlament, a da to ne bude protumačeno kao poraz bosanske strane?