Katolici u Bosni i Hercegovini i širom svijeta danas slave Božić, blagdan rođenja Isusa Krista. U Katedrali Srca Isusova u Sarajevu održana je sveta božićna misa polnoćka na kojoj se okupio veliki broj vjernika, a koju je predvodio nadbiskup vrhbosanski kardinal Vinko Puljić.

Pontifikalna božićna misna slavlja bit će održana u Sarajevu, Banjoj Luci i Mostaru.

Svečanu misu u 10.30 sati u sarajevskoj katedrali predvodit će kardinal Puljić. Svečanu misu u Katedrali sv. Bonaventure u Banjoj Luci od 10.00 sati će predvoditi biskup mons. dr. Franjo Komarica. Biskup mostarsko-duvanjski i apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski, mons. dr. Ratko Perić, predvodit će u Katedrali Marije Majke u Mostaru svečanu misu s početkom u 11.00 sati.

Božić je blagdan kojim kršćani slave rođenje Boga-čovjeka Isusa Krista, nakon kojega slijede blagdani Svetoga Stjepana, Svetog Ivana, Nevine dječice ili Mladenci te Stara godina.

Riječ Božić umanjenica je riječi Bog i prvotni naziv djeteta Isusa, koji je poslije prenesen i na sam blagdan Njegova rođenja.

Značenje riječi Božić, kao mali Bog, u kršćanstvu ima umilna značenja: blagi Bog, dobri Bog, bliski Bog, Bog dostupan i pristupačan čovjeku.

Božić je dan kada je “Svemogući Bog postao djetešce da nas ne prestraši i ne premaši, da nas k sebi privuče, pa je Isus zato sveprisutni i bliski Bog”.

Sam naziv Božić podsjeća da je blagdan Božića evanđeoska škola ljudskosti i čovječnosti pa iz njega struje odlike: pristupačnost, jednostavnost, susretljivost, povjerljivost i skromnost.

Kršćanski filozof Aurelije Augustin kazao je kako se u Božiću “Bog počovječio da se čovjek može pobožanstveniti”.

Kršćani su vrlo rano dan Isusova rođenja smatrali i početkom nove godine. U razdoblju obnovljenog Zapadnoga Rimskog Carstva, gotovo u cijeloj Evropi, početak nove godine bio je na Božić.

Crkva je 1691. godine prihvatila 1. januar kao Novu godinu.

Božić je ponajprije biblijski događaj.

Na blagdan Božića od 5. stoljeća slave se tri mise: polnoćka, zornica ili pastirska misa te poldanjica. Tokom polnoćke i zornice čita se izvještaj o događaju Božića s njegovim povijesnim određenjem: “U one dane izađe naredba cara Augusta da se provede popis svega svijeta”. (Mt 1,1) Na zornici je naglasak na evanđeoskom izvještaju o navještaju pastirima, a na poldanjici Proslov iz Evanđelja po Ivanu: “U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog…I Riječ tijelom postade i nastani se među nama…”

Bibličari smatraju da taj “Proslov upoređuje stvaranje svijeta i utjelovljenje Sina Božjega jer oba događaja povezuje osoba Sina Božjega. On, besmrtan, po Božiću je postao smrtnikom da bi ljudi, po njemu, postali besmrtnici. On, vječan, postade vremenit da bi ljudi po njemu postali vječni. Nastanio se među nama, prihvatio naš život, postao naš suputnik i supatnik. Ostvario je svoje poslanje i postao naš Spasitelj i Otkupitelj”.

Biblijski izvještaj Isusovo rođenje tumači kao događaj koji se je zbio na slavu Bogu na visini i za mir ljudima dobre volje. Zapravo, Biblija izriče trodijelno poruku o Božiću: očitovala se slava Bogu na visinama, uspostavlja se mir na zemlji, koji je potvrda Božje naklonosti ljudima.

Otajstvo Božića ima odraz i u književnosti i umjetnosti, a posebno u spletu običaja te u božićnim pjesmama i melodijama. Božićni običaji obnavljaju mnoge sadržajne i ljudski vrijedne čine upravljene očitovanju čovjekoljublja, od čestitanja i darivanja do pomirbe zavađenih i novog poleta u obiteljskom životu.

Pjesme odišu ozračjem radosti i svečanosti, a sadržajem su zapravo prepjev božićnog evanđelja i kršćanskih vjerskih istina. U božićnim pjesmama jasno je naznačena središnja kršćanska vjerska istina o rođenju Bogočovjeka, kojega one često nazivaju Mladim Kraljem, od Djevice Marije. Tu istinu pjesme uokviruju u idiličan svijet pastira, mudraca zvanih kraljevima, anđela, štalica, jaslica i zvijezde vodilje.

Tradicija i običaji

Kao kršćanski blagdan, Božić se u svakom narodu obilježava na poseban način čineći dio njegove etnografske baštine. U nekim krajevima već na Svetu Katarinu, 25. novembra, počinje božićna priprava i traje tačno mjesec dana. Advent ili došašće je vrijeme pripreme za dolazak i rođenje Isusa Krista, a sastoji se od četiri tjedna neposredno prije Božića koji simboliziraju četiri tisućljeća, koliko je po Bibliji prošlo od stvaranja svijeta do Kristova dolaska.

U novije vrijeme sve prisutniji znak adventa, koji upućuje na Božić i poziva na obiteljsku molitvu, jest adventski vijenac. On se plete od zimzelenih grančica, ali tako da nema početka ni kraja, što označava vječnost.

U vijenac se umeću četiri svijeće koje predstavljaju četiri razdjelnice u ljudskoj povijesti: stvaranje, utjelovljenje, otkupljenje i svršetak. Prve adventske nedjelje pali se prva svijeća i tako redom da do Božića gore sve četiri.

Nakon Svete Katarine slijede blagdani Svete Barbare (4. decembra), Svetog Nikole (6. decembra) i Svete Lucije (13. decembra), koji u nekim krajevima imaju istu ulogu početka kruga božićnih običaja. Likove svetog Nikole i svete Lucije često predstavljaju muškarci ili žene i obilaze domove donoseći djeci darove. Na Svetu Luciju običaj je da se noću osoba ogrnuta bijelom plahtom uputi po kućama darivajući djecu suhim smokvama, bademima, orasima i jabukama te plašeći nestašne mališane. Neposlušni pak pod jastukom pronalaze šibu, kao opomenu da se poprave. U današnje doba tu je “službu” preuzeo sveti Nikola, koji u čizmicu dobre djece stavlja slatkiše, a šibe dijeli njegov pomoćnik Krampus.

Jedan običaj koji se sačuvao do danas jest običaj sijanja božićne pšenice, kao simbola obnove života i plodnosti. Na blagdan Svete Barbare ili Svete Lucije sije se pšenica, simbol života u katolika i pripravlja zelenilo za ukras kuće i stola za svetkovanje Božića. Do Božića, pšenica naraste i ukrašava božićni stol, a u božićno vrijeme stoji pod borom, uz jaslice ili u kutu sobe. Nakon Božića pšenica se daje pticama jer se ništa iz tog svetog doba ne smije baciti. Prema narodnom vjerovanju, gustoća iznikle pšenice, boja i sočnost njezinih vlati najavit će bolju ili lošiju žetvu iduće godine.

Danas su u selima gotovo nestali običaji unošenja badnjaka i rasprostiranja slame pod blagdanskim stolom u predvečerje Božića.

Badnjakom se naziva jedan, a u nekim krajevima i tri velika panja koja se unose u kuću na Badnju noć i stavljaju na ognjište. Tri panja simbol su Svetog Trojstva, a njihovim se žarom zapale sve svijeće u kući.

Slama se, kao znak Božića, održala znatno duže od panjeva. Trenutak unošenja slame u kuću, što je obično činila glava kuće, označavao je službeni početak proslave Božića. Slama se unosila u kuću i rasprostirala po podu s izričitim božićnim naglaskom jer su taj čin članovi obitelji redovito pratili pjevanjem božićnih pjesama.