Prvi gutljaj crne kafe mnogima je gorak i neprijatan, ali s vremenom postaje omiljeni jutarnji ritual. Naučnici su sada otkrili sporiji put dopamina koji povezuje crijeva i mozak, pružajući jasan odgovor na pitanje kako vremenom zavolimo ukuse koji nam na prvu nisu odgovarali.
Istraživanje tima s Kalifornijskog univerziteta u San Franciscu (UCSF), objavljeno 4. novembra u prestižnom časopisu Nature, fokusiralo se na dopamin – hemijski glasnik u mozgu ključan za motivaciju, nagradu i učenje. Dok su se ranija istraživanja uglavnom bavila brzim dopaminskim signalima koji traju svega nekoliko sekundi (poput trenutka kada ugledamo omiljeno jelo), ovaj tim proučavao je sporiji mehanizam koji se aktivira tek nakon što hranu već pojedemo.
“Pokazali smo da je upravo ovaj spori dopaminski sistem ono što nas tjera da s vremenom naučimo voljeti određenu hranu, te vidimo gdje i kako se to tačno dešava”, istakao je Zachary Knight, profesor fiziologije i glavni autor studije.
Kada mozak poveže gorak ukus kafe s podsticajnim i ugodnim djelovanjem kofeina, kafa nam počinje sve više prijati.
Signal kreće iz stomaka
Čim hrana stigne u probavni trakt, posebni senzori prepoznaju hranjive tvari poput šećera i masti. Ta informacija putuje prema mozgu i pokreće postepeno oslobađanje dopamina koje traje nekoliko minuta – proces koji se, prema Knightovim riječima, odvija uglavnom izvan naše svijesti.
Kako bi odvojili djelovanje hranjivih tvari od samog čula okusa, Knight i doktorand James Grove ubacivali su miševima šećernu vodu ili napitak nalik milkšejku direktno u stomak. Zabilježili su snažno i dugotrajno oslobađanje dopamina u prednjem dijelu bazolateralne amigdale (BLA), moždane regije zadužene za emocije i učenje.
Eksperimenti su pokazali ključnu ulogu ovog puta:
- Prekid signala: Kada su naučnici blokirali ovaj put, miševi su nastavili normalno jesti, ali više nisu mogli naučiti da određeni novi okus donosi kalorije.
- Vještačka aktivacija: Nakon što su miševi probali okus bez ikakve kalorijske vrijednosti, istraživači su vještački aktivirali dopaminska vlakna u BLA. Životinje su taj okus ubrzo počele preferirati, iako im nije pružao nikakvu energiju.
Jači odgovor u lijevoj strani mozga
Slični rezultati potvrđeni su i kod ljudi. Psihologinja Dana Small s Univerziteta Yale ponovo je analizirala podatke PET studije na 13 muškaraca koji su pili mliječni ili niskokalorični napitak, dok je tim Marca Tittgemeyera magnetnom rezonancom pratio 38 odraslih osoba nakon unosa glukoze.
U oba slučaja, oslobađanje dopamina i pojačana aktivnost bili su izrazito fokusirani u lijevoj bazolateralnoj amigdali. I kod miševa i kod ljudi odgovor je bio znatno snažniji na lijevoj nego na desnoj strani mozga. Ovo otkriće iznenadilo je naučnike jer se inače očekuje da moždani krugovi za osnovne životne funkcije, poput hranjenja, djeluju simetrično, pa Knightova laboratorija sada istražuje uzrok ove asimetrije.
Mogu li se u budućnosti mijenjati sklonosti prema hrani?
Ovo otkriće otvara vrata mogućnosti da u budućnosti svjesno utičemo na naše prehrambene navike. Posebno su zanimljivi moderni GLP-1 lijekovi, koji oponašaju crijevne hormone i snažno smanjuju apetit. Iako ih ova studija nije direktno ispitivala, Knight pretpostavlja da bi upravo oni mogli slabiti dopaminski signal iz crijeva, čime bi visokokalorična hrana vremenom postajala manje privlačna.
“Ako u potpunosti razumijemo korake između prepoznavanja hranjivih tvari u crijevima i učenja u mozgu, možda ćemo ih moći fino podesiti i suptilno promijeniti koliko volimo različitu hranu”, zaključio je Knight.
