Razlikuje se i po srebrenoj i žutoj boji karoserije za razliku od uobičajene crvene, a u fokusu je i knjige objavljene prošle godine.
Ferrari 250 GTO je učestovao na utrkama na stazama, cestama i relijima, kao i na utrkama izdržljivosti i brdskim utrkama. U prve dvije godine su ga koristili belgijski timovi Ecurie Francorchamps i Equipe National Belge, a 1963. godine je završio četvrti na utrci 24 sata Le Mansa. Tada su ga vozili Pierre Dumay i Leon Dernier. Također osvojio je prestižnu desetodnevnu cestovnu utrku Tour de France 1964. godine, a tada su za upravljačem bili Lucien Bianchi i Georges Berger. U sezoni 1964/1965. se takmičio na 14 utrka uključujući Veliku nagradu Angole u Africi.
Vlasnik i vozač Eugenio Baturone ga je vozio u Španiji od 1965. do 1969. godine, a potom je uslijedila pauza do kraja osamdesetih, kada ga je kupio Francuz Henri Chambon. On je učestvovao na nekoliko takmičarskih i historijskih evenata i relija, nakon čega ga je 1997. godine prodao Švicarcu Nicolausu Springeru.
Springer ga je također vozio na utrkama te ga je 2000. godine prodao Nijemcu Groheu za 6,5 miliona dolara, a on ga je tri godine kasnije “proslijedio” sunarodnjaku Christianu Glaeselu.
Poznati britanski specijalist za Ferrarijeve automobile DK Engineering ga je restaurirao devedesetih, a 2013. godine je dobio certifikat Ferrari Classiche.
Model 250 GTO se i dalje smatra najboljim Ferrarijem ikada, a samo 33 su proizvedena s karoserijom iz 1962. i 1963. godine (Series I). Tri su proizvedena s karoserijom iz 1964. godine (Series II) u stilu Ferrarija 250 LM, kao i tri s većim motorom koji su poznati kao 330 GTO specijali. Četiri Series I automobila su 1964. godine dobili Series II karoserije.
Broj 250 se odnosi na motor, odnosno 250cc po cilindru. Ovaj 3,0-litarski V12 motor isporučuje 300 KS.
ZADNJE VIJESTI IZ Zanimljivosti
