Darko Mandić, suosnivač startapa MeliBio iz SAD, intenzivno radi na razvoju specifične proizvodnje meda – one koja ne bi podrazumijevala pčele. Sem o tome, u intervjuu za B92.net govori o široj, ne uvijek popularnoj, ali svakako temi koju nam nameće budućnost – alternativnim vidovima ishrane.
Kako ste se i kada zainteresovali za tehnologiju hrane, šta je bilo prelomno?
Hraniti ljude je oduvijek bio sastavni dio kulture moje porodice. Moja najranija sjećanja iz djetinjstva tiču se ugostiteljskog objekta u Dalmaciji koji je moja porodica posjedovala.Nakon završetka fakulteta, moj prvi posao u struci je bio u prehrambenoj industriji u Srbiji i to u jednoj od najvećih kompanija za proizvodnju meda u Istočnoj Evropi. Učeći od iskusnih stručnjaka, imao sam prilike da se sve više upoznajem sa kompleksnostima ove industrije.
Sada kada ulazim u desetu godinu svoje karijere u industriji hrane, konstantno razmišljam o tome kako možemo proizvoditi kvalitetnu hranu, bez negativnog uticaja na životnu sredinu i po cijenama koje su dostupne svima. Odgovori na ta pitanja su uvijek nekako isti, a to su nauka i tehnologija.
Znamo da većina ljudi nije raspoložena da mijenja svoje navike. Šta biste im Vi rekli – zašto nam je potrebna alternativna hrana, bazirana na biljnom ili laboratorijskom porijeklu?
Kao neko ko je prošao teške momente sa sopstvenim lošim navikama u ishrani koje su me dovele do stanja gojaznosti koje je prijetilo mom životu, moram da priznam da je to izazov sa kojim se nije lako nositi.
Međutim, suočavajući se sa situacijom koja može biti pogubna po život i okružujući se ljudima koji su eksperti u poljima ishrane i fizičke aktivnosti, uspio sam da svoju tjelesnu težinu sa skoro 150 kilograma dovedem na 90 kilograma. Jedna specifična korekcija mi je pomogla da svoju težinu održim, a svoje zdravlje i fizičku spremnost dovedem na najviši nivo – to je veganska ishrana.
Kalifornija, gdje živim već nekoliko godina, pruža nevjerovatno iskustvo ishrane na biljnoj bazi. Meso, jaja i mlijeko koji ne dolaze od životinja, već su proizvedeni na bazi biljne tehnologije ili fermentacije, standardni su dio ishrane ljudi ovde. Takvi proizvodi su ne samo bolji za ljude, već i za životnu sredinu jer način na koji se ova hrana proizvodi ne emituje štetni ugljen-dioksid zbog kojeg su naša planeta i naš opstanak na njoj ugroženi.
Čini se da naročito hrana “iz epruvete” nailazi na negativne komentare. Istovremeno se stiče utisak da malo ljudi ima nešto protiv brze hrane i raznih prerađevina koje prolaze kroz mnoštvo procesa obrade. Odakle onda toliki otpor prema vještačkoj hrani, kada je upitno i koliko je ona koju trenutno jedemo zaista prirodna?
Ljudi ne poznaju nauku, a iz neznanja se javljaju razne teorije zavjera koje nisu tačne. Činjenica je da u svakoj zemlji možete kupiti hranu izuzetnog kvaliteta i nutritivnosti, kao i manje nutritivnu hranu.
Odnos individue sa hranom koju jede je jedan od najintimnijih odnosa koji postoji. Često, zbog izazova u mentalnom stanju pojedinca, odnos sa hranom postane takav da čovjek krene da se svojim emocijama bavi kroz preobilni unos hrane i napitaka. Nerijetko su ta hrana i napici iz kategorije brze hrane, jer takva hrana daje momentalni osjećaj zadovoljstva.
Riječ prirodno je vrlo neodređena etiketa jer sve što danas jedemo nije ista hrana koje se jela prije 100, 200 ili 300 godina. Takođe, prerađena hrana neživotinjskog porijekla nije nužno lošijeg kvaliteta ili nutritivnog sastava od neprerađene biljne hrane. U kliničkoj studiji prestižnog Univerziteta Stanford, dokazano je da prerađeno meso biljnog porijekla smanjuje rizike od kardiovaskularnih oboljenja u poređenju sa crvenim mesom.
Sa sve većim širenjem trendova veganske ishrane – koji promovišu i vrhunski sportisti – očekujem da dođe do značajne promjene razmišljanja i navika potrošača. Pogotovo se nadam da će se to desiti i u Srbiji, jer smatram da su način života i ishrana u Srbiji jedni od ključnih razloga zbog kojih je životni vijek kraći nego u zemljama koje promovišu ishranu na biljnoj bazi. Razna istraživanja postoje koja povezuju dugovječnost ljudi u takozvanim “plavim zonama”, kao što su Mediteran i Japan, sa fokusom na ishranu koja nije dominantno zasnovana na životinjskim proizvodima.
Šta bi za Vas bili školski primjeri hrane budućnosti?
Hrana budućnosti će definitivno biti prevashodno veganska i dijeliće se u dvije glavne grupe.
Prva je biljna ishrana koja se u Americi rapidno razvija u prethodnih pet godina. Biljnu revoluciju su pokrenule kompanije kao što su Beyond Meat, Oatly i Eat Just koje proizvode biljno meso, mlijeko i jaja.
Međutim, postoji i nova pod-industrija koja se naziva ćelijska poljoprivreda u kojoj se nauka koristi da uspostavi metode uzgajanja mesa i mlijeka u laboratoriji, bez potrebe za uzgajanjem životinja. Tako je u Singapuru prošle godine lansirano prvo pileće meso proizvedeno na bazi ćelijske poljoprivrede. To je bio istorijski momenat da je prva država na svijetu odobrila ovakav pristup proizvodnji.
S tim u vezi, kada će ona zaista postati budućnost? Da se pretpostaviti da se sve na kraju svodi na novac – kada bi takve namirnice mogle da postanu pristupačne širem sloju ljudi?
2050. godine će planeta Zemlja imati blizu deset milijardi stanovnika i jedini način da sve ljude prehrani bez negativnog uticaja na životnu sredinu je putem razvoja nauke i tehnologije u industriji hrane. U različite dijelove svijeta će različitom brzinom dolaziti različiti proizvodi. SAD, Singapur i Izrael su vodeća tržišta u inovacijama u ovom polju. Potrošači u tim zemljama su sve više svjesni da ova planeta nema neograničene resurse – zemlju, vodu i hranu koja se upotrebljava za uzgajanje životinja koje daju mnogo manji rezultat u broju kalorija i ljudi koju mogu da prehrane, umjesto da se ti proizvodi direktno oblikuju u burgere ili pljeskavice iz kojih će ljudi dobiti sve neophodne proteine i nutrijente.
U momentu kada alternativni način proizvodnje hrane omogući da cijena iste bude niža nego životinjska hrana, desiće se masovni prelazak. Moja predviđana su da je to za nekih tri do pet godina u SAD, deset u Evropskoj uniji i dvadeset u Srbiji.
Vi ste riješili da se bavite proizvodnjom meda bez pčela.
Upoznajući se sa alternativnim načinom proizvodnje hrane, shvatio sam da postoji neophodnost da se nauka i tehnologija upotrebe za pronalaženje načina za proizvodnju meda. Širom svijeta postoji veliki broj falsifikata meda koji se proizvode tako što se različiti šećeri i voda miješaju u koktele koji podsjećaju na med. Često se u njih dodaje određen procenat meda od pčela kako bi se ukupna količina takvog “krštenog” proizvoda uvećala.
Ono što je naša vizija u MeliBio, Inc. koji sam suosnovao sa dr Eronom Šalerom, jeste da proizvedemo med koji je na molekularnom nivou identičan medu koji prave pčele. Mi sa ponosom kažemo da mi proizvodimo pravi med, ali bez pčela.
Takav proizvod će biti na istom nivou ili čak boljeg kvaliteta nego pčelinji med. Često se u kasnije spomenutom mogu naći pesticidi koje pčele pokupe sa različitih polja ili antibiotici iz lijekova za pčele, a koji se u slučaju proizvodnje meda u kontrolisanim uslovima jednog savremenog proizvodnog pogona ne mogu naći.
Naš prvi proizvod će se naći na tržištu SAD krajem ove godine. Već imamo skoro 20 kompanija koje su sa nama zaključile pisma o namjerama u kojima izražavaju želju da postanu naši partneri i u svoje proizvode dodaju naš veganski MeliBio med – proizveden bez pčela.
Već neko vrijeme naučnici upozoravaju da bismo morali ozbiljnije da se pozabavimo spasavanjem pčela. Može li ova nova tehnologija proizvodnje meda da im pomogne onda?
Najveća zabluda o pčelama dolazi zapravo iz svijeta pčelarstva u kojem se isključivo spominju medonosne pčele, koje su samo jedna od 20.000 vrsta pčela koje postoje. Naime, samo ta vrsta je ona koju su ljudi pripitomili i koju koriste za ostvarivanje svojih ličnih interesa u vidu profitiranja u prodaji namirnice koja je po svojoj cijeni dobila nadimak “jestivo zlato”.
Mi vjerujemo da je med proizvod koji treba da bude dostupan svima i da način na koji se med proizvodi ne šteti pčelama. Dodavanjem novih košnica u životnu okolinu direktno se pravi negativan uticaj na autohtone i divlje pčele. To je pogotovo izraženo u SAD, gdje po izvještaju objavljenjom u prestižnom časopisu Nacionalna geografija, 25% pčelinjih vrsta nije viđeno u periodu od 1990. do skoro.
Medonosne pčele nikada neće izumrijeti jer pčelari konstantno povećavaju broj košnica kako bi proizveli što veću količinu meda. Zato je neophodno da se što veća količina meda proizvedenog u budućnosti proizvede uz pomoć nauke i tehnologije. Ako izgubimo divlje i autohtone vrste pčela i oprašivača, površina planete Zemlje će izgledati kao površina Marsa. Dodatni motiv za naše snažno zalaganje u uspjeh MeliBio, Inc. je činjenica da svijet u kojem naša kompanija uspije je onaj koji je bolji i za čovjeka, koji će imati pristup najkvalitetnijem medu po pristupačnim cijenama, i za sve pčelinje vrste, koje ćemo spasti tako što ih nećemo pritiskati novim brojem košnica.
ZADNJE VIJESTI IZ Zanimljivosti
