Upravo tih dana, oko 29. februara i 1. marta, nizale su se sedmice koje su ukazivale na to da će spomenuti put i izbor većine građana zemlje biti uslovljen vrelim asfaltom, gotovo nepremostivim preprekama i krivinama. Akt preuzimanja svoje budućnosti mnoge je Bosance i Hercegovce ogolio od nade da će je ikada vidjeti.

Dvadeset i pet godina, jedan rat i jedan nepravedni mir kasnije, Dan nezavisnosti se proslavlja spomenom na historijsko pitanje o državi ravnopravnih građana, naroda BiH – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda.

Danas u okriljima modernih lokalnih i općih izbora nezamislivo velika izlaznost od 63.6 posto te odgovor “ZA” kojeg je zaokružilo 99,7 posto građana, podsjećanje je na vjerovanje staro četvrt vijeka – da većina ljudi između Save i mora žele biti jednaki sa svojim komšijama. Da sa svojim susjedima žele dijeliti dobro i zlo, da žele život dostojnog čovjeka, dostojnog Evropljanina.

Vjerovanje je nažalost, 25 godina, jedan rat i jedan nepravedan mir kasnije, još uvijek samo vjerovanje, a nacija je sve uplašenija od pomisli da bi se ono moglo otegnuti za dodatnih 25 ljeta.

U rijeci problema koja ponekad probije sve nasipe i poplavi nas avetima prošlosti, valja ostati dosljedan sebi i prisjetiti se da je legendarno pitanje o državi ravnopravnih građana bilo upućeno upravo nama – građanima.

Iz tog razloga, Dan nezavisnosti u očima Bosanaca i Hercegovaca najprije treba predstavljati podsjetnik da su upravo građani izabrali put krojenja vlastite sudbine, da trenutni šnajderi najvjerovatnije nisu idealna predstava onoga šta je zaokruženo 29. februara i 1. marta 1992. godine, te da je demokratija alat građana, a ne političara, koji nažalost nismo naučili koristiti.

U nadi da će se istinski demokratski duh naroda BiH probuditi u narednih pet, ako ne i 25 godina, te da se on neće oglašavati samo jednom u 24 mjeseca već kroz svakodnevni život – građanski suvereno i ljudski nezavisno.