Tema najnovijeg Mosta Radija Slobodna Evropa bila je razaranje bosanskohercegovačke kulture. Sagovornici su bili Tanja Šljivar, dramska spisateljica iz Banjaluke, i Dino Mustafić, pozorišni reditelj iz Sarajeva.
Bilo je riječi o tome koliko se odmaklo u razgrađivanju zajedničke bosanskohercegovačke kulturne baštine i njenoj podjeli na srpsku, hrvatsku i bošnjačku, zašto je Dejtonski sporazum opasan po kulturnu supstancu Bosne i Hercegovine, da li vlast u Republici Srpskoj pokušava da kulturu bosanskih Srba potpuno integriše u kulturu Srbije, postoji li tendencija u nekim bošnjačkim krugovima da se bosanskohercegovačka kultura svede na bošnjačku, zašto pozorišta u Sarajevu mnogo više sarađuju sa beogradskim nego sa banjalučkim pozorištima, postoje li bosanskohercegovački umjetnici koje i Srbi, i Hrvati, i Bošnjaci smatraju svojim, zašto vlastima u Republici Srpskoj do te mjere smeta naziv bosanski jezik da su zabranile njegovu upotrebu na teritoriji tog entiteta, kao i o tome da li će bosanskohercegovački kulturni identitet, koji je preživio mnoga razaranja, preživjeti i ovo kome je sada izložen.
Omer Karabeg: Imam utisak da se nakon raspada Jugoslavije u Bosni i Hercegovini sve manje govori o bosanskohercegovačkoj kulturi. Afirmišu se srpska, hrvatska i bošnjačka kultura, dijeli se čak i zajedničko kulturno naslijeđe. Da li je to nepovratan proces koji će dovesti do nestanka bosanskohercegovačke kulture?
Tanja Šljivar: Prije svega, sam koncept nacionalne kulture za mene je problematičan. Na međunarodnim smotrama nemoguće je utvrditi nacionalnu pripadnost umjetnica i umjetnika, u biografijama obično piše – živi u Berlinu, Johanesburgu ili već gdje.
Savremeni svijet sa svim migracijama funkcioniše sasvim drugačije, u savremenoj umjetnosti zapravo je nemoguće utvrditi pripadnost umjetnika nekoj domovini. Tako da je za mene pojam nacionalne kulture retrogradan, pa tako i rasparčavanje bosanskohercegovačke kulture na srpsku, hrvatsku i bošnjačku. Koncept bosanskohercegovačke kulture ima potencijal da preskoči uske nacionalne odrednice i ponudi, da tako kažem, neku širu košulju u kojoj se umjetnici mogu bolje osjećati.
Ja sam spisateljica i maternji jezik je ono što određuje moje djelovanje. Prisutna sam u sve četiri zemlje u kojima se govori naš jezik – u Crnoj Gori, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Srbiji. Kada bih morala da biram, rekla bih da prije pripadam bosanskohercegovačkoj kulturi nego nacionalnoj srpskoj. Ali najradije bih rekla da pripadam postjugoslovenskoj kulturi, ako uopšte moram da se određujem.
Kultura je nešto što drži na okupu normalne ljude u ovoj zemlji i mislim i da su i Sarajevo i Banjaluka dužni da svoje najbolje autore i njihove radove predstave jedni drugima, jer kultura ruši stereotipe i predrasude i pokazuje koliko smo bliski.
Umjetničko prepoznavanje
Omer Karabeg: Ima li ikakvih zajedničkih kulturnih projekata između Republike Srpske i Federacije, koje finasiraju entitetske vlade?
Tanja Šljivar: Koliko ja znam, to su manje-više individualne inicijative. Pomenula bih BASOC, Banjalučki socijalni centar, koji vode Danijela Majstorović i Dražen Crnomat. Oni stalno organizuju gostovanja umjetnica i umjetnika iz Sarajeva. Ljetos sam učestvovala na BLASFEM-u, Banjalučkom feminističkom fesitvalu, na kome su gostovale Lejla Kalamujić, sjajna autorka iz Sarajeva, i još nekoliko pjesnikinja iz Federacije. To su, naravno, nezavisne institucije kulture, koje nisu dio zvaničnog establišmenta. Te veze uglavnom postoje na nivou nezavisne scene. Što se tiče zvaničnih institucija, vjerujem da kolega Mustafić ima bolji uvid.
ZADNJE VIJESTI IZ Bosna i Hercegovina
