“Brazilci su od nas očekivali da 1966. godine osvojimo trofej, ali nismo bili dovoljno jaki i slabo smo se pripremali. To nas je učinilo odlučnijim da uspijemo u Meksiku. Trenirali smo u Riju tri mjeseca po dva puta dnevno prije nego što smo otišli u Meksiko, ujutru na snazi i kondiciji, a popodne s loptom. Kada smo postali prvaci i došli u Rio, put od aerodroma do Copacabane trajao je pet sati. Nikada nisam vidio toliko ljudi. To je bila zabava mog života”, prisjetio se Jairzinho trenutaka kada se reprezentacija Brazila nakon osvojenog prvenstva vratila u domovinu te se priključila nacionalnom veselju koje je trajalo tokom cijele sedmice.

Prvenstvo bez ijednog isključenja

Riječi legendarnog Brazilca, koji je te godine postao prvi i za sada jedini igrač u historiji Mundijala koji je dao bar po gol na svakoj utakmici, najbolje oslikavaju tim Brazila od prije gotovo 50 godina i pravo je pitanje hoće li nogomet ikad doživjeti sličnu ekipu.

Upravo su magični Brazilci obilježili deveti Mundijal zajedno s najboljim strijelcem prvenstva Gerdom Mullerom, polufinalnim mečem između Italije i Zapadne Njemačke, koji je dobio naziv “utakmica stoljeća”, i činjenicom kako je rekordan broj ljudi mogao gledati prijenose susreta i to prvi put na televizorima u boji.

Zbog zahtjeva velikih evropskih televizijskih kompanija, neki su mečevi počinjali tačno u podne, što nije bila popularna odluka među igračima i selektorima zbog intenzivne vrućine u Meksiku u to doba dana. Turnir je protekao bez nasilja koje je obilježilo prethodna dva Mundijala, a takmičenje u Meksiku proteklo je bez ijednog isključenja, kao i 1950. godine. Prvi put su dozvoljene izmjene igrača, kao što su i umjesto direktnih isključenja uvedeni žuti i crveni kartoni.