Mia Ribić, desetogodišnja djevojčica iz Velike Kladuše, na zapadnoj granici Bosne i Hercegovine, pravo je čudo od djeteta. Višestruka je prvakinja Hrvatske, pobjednica na brojnim međunarodnim takmičenjima u motokrosu. Hrabrost, istrajnost, upornost, uz velika roditeljska odricanja, tajna su uspjeha velikokladuške “lutke na motoru” i najmlađeg natjecatelja u historiji moto-sporta.
Ljubav prema motorima i vožnji buknula je slučajno. U luna-parku. Kada je vidjela motor, sjela je na njega i nije se htjela odvojiti od njega.
Ovako počinje priča desetogodišnje Mije Ribić iz Velike Kladuše, koja je s nepunih šest godina savladala sve vještine motokrosa. I stigla do državne prvakinje Hrvatske, jer u njenoj zemlji, Bosni i Hercegoviie, još nema takmičenja za njen uzrast. Stigla je i do najvišeg odličja – “Zlatne kacige” u juniorskoj kategoriji MX 50, koju osvajaju samo najbolji, i to u višegodišnjem nizu, te do titule “Otkriće godine”, svega onog što bi bilo koji vozač motokrosa mogao samo poželjeti.
“Imala sam četiri godine i već nakon godinu dana vozila sam pravi kroser i bila na prvom takmičenju”, sjeća se Mia, koja je tada lutke i druge igračke ostavila za, kako kaže, neko drugo vrijeme.
‘Uhvatite me…’
Odluku da vozi motor sa četiri godine i još da se takmiči objašnjava Mijin otac Andres Ribić.
“Mia je jednostavno rođena za motore, za vožnju. Osjetili smo to čim je prohodala. Po kući je pravila vratolomije biciklom, svačim što bi dohvatila. A od prve vožnje do prvog takmičenja trajalo je nepunu godinu”, kaže on. S nepunih pet godina došla je na prvo takmičenje. Bilo je to u Hrvatskoj, jer u Bosni i Hercegovini nema takmičenja u njenoj kategoriji.
“Kada smo došli na takmičenje, organizatori su jedva prihvatili i dozvolili njeno učešće”, nastavlja Andres. “Nije mogla nogama dohvatiti zemlju sa motora. Tek nakon dugog uvjeravanja i molbi, te kada smo potpisima ovjerili da prihvatamo svu odgovornost, dobila je licencu za nastup. Bila je to iznimka, do tada nezabilježena, prava rijetkost – da se petogodišnja djevojčica utrkuje, i to u muškoj i starijoj konkurenciji. Nadvladala je molba da se ne koči njen talenat i napredak.”
“Problem zbog motora koji je bio prevelik na startu smo rješavali malim trikovima. Kako nije mogla krenuti, trebali smo je držati, odnosno pridržavati motor. To su nam uskoro zabranili, pa smo onda postavljali kanistere, kako bi pomoću njih sjela na motor. A, kada bi se trebala zaustaviti, vikala bi: ‘Uhvatite me…'”, priča Mijin otac.
Odmah na prvoj utrci izmamila je uzdahe i oduševila sve. Otvorilo je to vrata daljim takmičenjima, pobjedama, nagradama. Ali, pratili su je i problemi. Nigdje u blizini nije bilo staze za trening. I za to se moralo putovati u Karlovac, u susjednu Hrvatsku, ili čak u Sloveniju. Često je sa samo dva do tri treninga stizala na takmičenja.
Važno je – pobijediti
“Tjerani smo njenom željom i neviđenom energijom za tako malo dijete, upornošću, i nismo žalili truda i ulaganja”, kazuju roditelji, kojima od tada, zapravo, njeni treninzi i takmičenja postaju sve u životu. Stizali su pozivi za učešća sa svih strana, a njena vještina mamila je uzdahe, oduševljavala je sve i svugdje, na svim takmičenjima.
A kako je, zapravo, Mia to sve doživljavala, odnosno kako doživljava utrke, najčešće s muškarcima, s i po nekoliko godina starijim dečkima?
“Osjećam se sretno kada sjednem na kroser, za mene tada počinje novi svijet, sve. Samo mi je u glavi – da budem prva, da ih prestignem… I onda kada uspijem, bude mi drago. Meni nije važno učestvovati, već mi je važno pobijediti”, priča Mia.
Iza svake njene pobjede, svakog nastupa, uigran je tim. Mijini pomagači ne poznaju prepreke. Otac Andres i majka Seida sve su podredili njenoj vožnjii njenim obavezama.
“To nisu samo odlasci na utrke, stalno smo uz nju i s njom i na treninzima. Godišnje pređemo i po 20.000 kilometara od treninga do takmičenja. Mi smo s druge strane… Brinemo o motoru, o svemu, jer, uglavnom, najveći dio troškova, opremu, motor… osiguravamo sami.”
Teže što je brža
Majka Seida, čija ljubav jedva tolerira rizik ovog sporta, brine o opremi, ishrani, mada bi, kako kaže, više voljela da Mia pleše balet, “ali protiv nekih stvari se ne može”. Ocu je ostala obaveza oko motora, organizacije odlazaka na takmičenja, treninzi, roditeljski sastanci u školi…
“Moje je da brinem o tom, podijelili smo obaveze. Jeste da mi je teško, mada svaki put kažem – ovaj put ću probati da se ne uzbuđujem, da to lakše prođe, ali svaki put je teže… Što je brža, bolja, sve je teže.”
ZADNJE VIJESTI IZ Sport Vijesti
