Bio je više od običnog automobila kao oličenje njemačkog kvalitetnog inžinjeringa. Milion kilometara? Nema problema za ovu banku na točkovima, koja je u serijsku proizvodnju ušla 1975. godine i tamo se zadržala skoro 11 godina.Njemačka je sedamdesetih godina bila ekonomski motor Evrope. To je prvenstveno bilo zahvaljujući autoindustriji, koja je izbacivala jedan bestseller za drugim. Volkswagen je lansirao Golf, Opel Kadett, a BMW je zaista dobijao na zamahu sa Serijom 3. Ali Mercedes-Benz ih je sve ostavio u prašini.To je bilo prvenstveno zahvaljujući jednom modelu, Seriji W123, koja je u serijsku proizvodnju ušla 1975. godine. Dizajn je potpisao proslavljeni Bruno Sacco, razvoj od strane Friedricha Geigera. Mercedes je tada izričito dao prioritet pasivnoj sigurnosti, visokoj udobnosti i jednostavnosti održavanja. I nadmašio je samog sebe u svim tim oblastima.
Automobil za svakoga
Trokraka zvijezda se ponosno isticala iznad rešetke hladnjaka. Bilo da su bili doktori, poduzetnici, farmeri, ministri ili taksisti – svi su sjedili za istim tankim bakelitnim volanom. Samo veličina motora otkrivala je da li je neko ljekar ili taksista koji još uvijek čeka mušterije.
Serija W123 se proizvodila između 1975. i 1986. godine, nije bila samo vozilo – bila je to automobilska verzija samostojeće kuće. I način života koji je zračio sigurnošću, prosperitetom i buržoaskom klasom.
Ponuda Mercedes-Benz modela za prosječnog građanina bila je izuzetno široka: od 200D, čijih je 55 KS ozbiljno testiralo strpljenje, do 280E, koji je, sa šest cilindara i 185 KS, bio ozbiljan motor. Između toga, sve što je čovjeku moglo zatrebati – kupei za pop zvijezde, karavani za novu svijest o slobodnom vremenu i, naravno, duge limuzine za predsjednike ili velike hotele.Prvi problemi tek na približno milion kilometara
Mercedes W123 je bio toliko robustan da su kontrolori na tehničkom pregledu vozila odustajali od pregleda, jer su bili s jedne strane frustrirani, a s druge impresionirani jer su ovi Mercedesi bili toliko dobro napravljeni da praktično nisu imali šta da kontrolišu. Automobil je jednostavno bio pretjerano pouzdan.
Teoretski, obični 200D je morao preći približno milion kilometara prije nego što je pokazao bilo kakve ozbiljne znakove habanja. Nije ni čudo što su taksisti poštovali ovaj nepoderivi automobil poput Svetog Kristofora. Ukratko: W123 je bio sigurna kupovina, a cjenovno je bio prilagođen širem sloju kupca bez obzira na to koliko su novca imali.
W123 je bio zvijezda i u Americi. Nelson Rockefeller je preferirao Mercedes-Benz 300D u odnosu na Cadillac, John Lennon je krstario New Yorkom u bijelom karavanu, a Lady Gaga i dalje vozi turbodizel 300D u boji China Blue. W123 je oduvijek bio “najkul” dizelaš na svijetu – iako je ostavljao trag čađi na Petoj aveniji sa svakim ubrzanjem.
A onda te boje! Cayenne narandžasta, Sahara žuta, Caledonian zelena – ulazak u njega se osjećao kao da ulazite u bakin dnevni boravak sa tapaciranim namještajem i zidnim elementom. Oni koji bi skinuli oznaku modela sa zadnje strane, mogli su se komotno pretvarati da se ispod haube nalazi veći motor od skromnog četverocilindraša.
Samo se Trabant čekao “duže”
Kad bi potpisali ugovor i uplatili avans, zapadni Nijemci su morali čekati i do tri godine na novi Mercedes W123. Iako ne baš toliko dugo kao na Istoku za Trabant, strpljenje je i dalje bilo potrebno i na Zapadu. Uprkos svim otežavajućim okolnostima, tokom 11-godišnje proizvodnje, gotovo 2,7 miliona jedinica sišlo je sa montažne trake. Njegov kvalitet i dugovječnost ostaju nenadmašni do danas – prava banka čelika.
ZADNJE VIJESTI IZ Zanimljivosti
