Većina ljudi pretpostavlja da nejednakost između globalnog juga i globalnog sjevera (SAD, zapadna Evropa, Japan, Kanada i Australija) opada tokom proteklih nekoliko decenija. Ipak je kolonijalizam iza nas, i siromašnije države postepeno „sustižu“ bogatije. Ali upravo se suprotno desilo. Razlika u prihodu po glavi stanovnika između juga i sjevera se učetverostručila od 1960-ih, u pojavi koja se može opisati kao upečatljiv obrazac razilaženja.
Ovaj trend je velikim dijelom posljedica neravnomjerno raspoređene moći u svjetskoj ekonomiji. Jednostavno rečeno, bogate države imaju neproporcionalan utjecaj kada je u pitanju postavljanje pravila međunarodne trgovine i finansija i one to čine na načine koji služe njihovim ekonomskim interesima, često nauštrb svih drugih.
Nigdje ovaj problem nije očitiji nego u raspodjeli moći u Svjetskoj banci i Međunarodnom monetarnom fondu (MMF), dvjema ključnim institucijama koje upravljaju globalnom ekonomskom politikom. Mogli bismo očekivati da je predstavljanje u ovim institucijama modelirano na osnovu Generalne skupštine UN-a ili možda da je izračunato prema populaciji. Ali u stvarnosti su ove institucije duboko nedemokratske.
Problem počinje na vrhu. Lidere Svjetske banke i MMF-a ne biramo, već ih imenuju SAD i Evropa. Prema prećutnom dogovoru, predsjednik Svjetske banke je uvijek iz SAD-a, dok je predsjednik MMF-a Evropljanin.
ZADNJE VIJESTI IZ Svijet
