Mnogi naučnici smatraju da jesenje boje imaju utemeljeni razlog postojanja te da mijenjanje boja i otpadanje lišća nije samo stvar preživljavanja teških zimskih uslova.

V.D. Hamilton i Samuel P. Braun u svom istraživanju tvrde da su najzdravija stabla ona koja imaju najjače i vatrenije jesenske boje. Kao razlog navode da neke vrste lisnih uši jarkocrvenu boju percipiraju kao opasnost te zaobilaze takva stabla u jesen kada traže zaklon za polaganje jajašaca. Kao primjer mogu poslužiti stabala jabuke s crvenim jesenjim lišćem.

U mnogim slučajevima potvrdilo se da lišće koje ima veliku koncentraciju antocijanina ima i veliku koncentraciju tanina (smeđa boja), koji su uključeni u odbrambeni sastav biljke protiv biljojeda. Tanini i slične supstance imaju i alelopatsku ulogu kod biljaka. Neke vrste biljaka “napune” listove određenim molekulama koje jednom kada se nađu u tlu, nakon raspada lista, negativno utiču na rast okolnih biljaka, a neke imaju i jak uticaj na klijanje sjemena drugih vrsta.

Najpoznatiji primjer je orah. Frej i Eldridž u radu iz 2005. godine navode da i antocijanini imaju alelopatsku ulogu u nekim vrstama javora. Biljke iskorištavaju jarke jesenje boje i kako bi privukle ptice koje će pojesti njihove plodove te tako pospješiti njihovo razmnožavanje.